Za milione osoba koje se oporavljaju ili traže pomoć zbog konzumacije alkohola, grupni sastanci koji se održavaju uživo mogu biti izvor olakšanja. Međutim, donesene mjere socijalnog distanciranja u svrhu suzbijanja širenja koronavirusa, su poremetile mreže podrške na koje se osobe oslanjaju za pomoć.
„COVID pandemija je dovela do naglog povećanja u broju osoba koje su u kriznoj situaciji zbog izolacije i anksioznosti“, rekla je Dr. Yngvild Olsen iz Američkog društva za medicinu ovisnosti. Za osobe u oporavku, ta osjećanja mogu povećati vjerovatnoću od recidiva. Grupe podrške su hitro krenule u organizovanje video sastanaka i mreža virtuelne podrške da bi ‘bile tu za osobe onda kada im treba podrška’. Ali sistem je nesavršen i zdravstveni profesionalci mjesecima ako ne i duže neće imati pravu sliku dugotrajnih posljedica COVID-19 na oporavak od ovisnosti.
Puno prije dodatnog stresa vezano za pandemiju, prema istraživanju Nacionalnog instituta za zloupotrebu alkohola i alkoholizam iz 2018. godine, više od četvrtine Amerikanaca se opijalo makar jednom mjesečno (definisano kao četiri pića za žene ili pet pića za muškarce u vremenskom periodu od dva sata). Ukupno 14,4 miliiona odrasilh osoba u SAD živi sa poremećajem uzrokovanim upotrebom alkohola. Otprilike 90,000 osoba svake godine u SAD umre zbog bolesti ili nesreća povezanim sa alkoholom, što čini alkohol trećim vodećim uzrokom smrtnih slučajeva koji se mogu prevenirati. Ali dok gradovi i države svaki dan bilježe smrtne slučajeve uzrokovane COVID-19, proći će mjeseci prije nego federalni statističari i epidemiolozi budu imali podatke o tome kako je pandemija uticala na smrtne slučajeve zbog alkohola.
„Ovisnost ne nestaje samo zato što su naišli neki drugi izazovi,“ rekla je Olsen.
Zato što ljudi prakticiraju socijalno distanciranje i izbjegavaju posjete doktorima koje nisu hitne, onima koji su u oporavku može biti teže da imaju pristup tretmanu – izazov koji će se nastaviti i nakon što se ublaže mjere i naredbe za ostajanje kod kuće. Kao i drugi sektori zdavstvenog sistema koji nisu usmjereni na COVID-19, zdravstveni radnici bihevioralnog zdravlja su smanjili ili u potpunosti prestali sa primanjem pacijenata, što znači i da manje novca pristiže. Neka predviđanja ukazuju na to da bi prihodi industrije od 78,5 milijardi američkih dolara godišnje, ove godine mogli biti prepolovljeni, rekla je Olsen. Ako se to dogodi, mnogi pružaoci usluga će biti prisiljeni da prestanu sa radom.
Sastanci se prebacuju online
Kada neko prvi put odluči da prestane piti alkohol, sastanci podrške su ključni zato što ‘oni još uvijek nisu u stabilnom oporavku, i uglavnom trebaju ići na ove sastanke svaki dan,’ rekao je dr. Keith Humhreys, profesor psihijatrije sa Stanford univerziteta, koji je bio savjetnik za politike o drogama u administraciji predsjednika Busha i Obame. Sveobuhvatni pregled kojeg je on koautor, objavljen u martu u časopisu Cochrane Review, bavio se istraživanjem efikasnosti tretmana i terapije ovisnosti od alkohola u okviru Anonimnih Alkoholičara, a zaključuje da grupni sastanci uživo pomažu osobama da apstiniraju od alkohola.
Sastanci su napravljeni tako da grade mrežu osoba u oporavku te odgovornost za nekoga ko želi prestati sa konzumacijom alkohola. Sastanci grupe podrške su kao ‘uže za spašavanje’ za bilo koga ko se pokušava oporaviti od ovisnosti, rekao je Bill Greer, predsjednik organizacije SMART Recovery SAD, zato što su u interakciji sa osobama koje se suočavaju sa istim izazovima.
Prije pandemije, sveukupno skoro 3 miliona amerikanaca prisustvovalo je sastancima uzajame podrške u posljednjih 90 dana, a 11% osoba koristilo je online servise tokom njihovog oporavka, prema Dr. Brandom Bergmanu, asistentu profesora na Harvard medicinskoj školi, koji izučava korištenje digitalnih platformi za pomaganje osobama u oporavku od ovisnosti na Istraživačkom institutu za oporavak pri Općoj bolnici u Massachusettsu. Sada, COVID-19 je učinio te online sastanke jednom od jedinih mogućnosti za osobe u oporavku koje traže podršku u zajednici.
„To je enormno povećanje“, rekao je Bergman. „A zasigurno će postati još bolniji. To je ono što vidite.“
Do sada je bilo malo empirijskih ili naučnih dokaza o efikasnosti online sastanaka za oporavak, rekao je Bergman, kao i podataka koji otkrivaju ko i kako ima najviše koristi od ove vrste sastanaka.
Čak i kada nije pandemija, online video sastanci mogu biti pogodniji od prisustvovanja uživo za mnoge ljude. Ali za one bez pametnog telefona, računara ili dovoljno mobilnih podataka – osobe sa manjim primanjima, koji su možda već osjetljiviji na druge aspekte krize COVID-19, na primjer – takva platforma može biti prepreka za dobijanje pomoći, rekao je Bergman.
Organizacija koju vodi Greer, sekularni program podrške za oporavak od ovisnosti, prije pandemije je nudila ‘licem u lice’ sastanke za 100,000 osoba mjesečno. Sada su ubrzano počeli organizovati online sastanke podrške, koji se obično sastoje od po 10 osoba, ali sada je uključeno i do 150 osoba, rekao je Greer. Njegovo osoblje su facilitatori koji su trenirani za vođenje online grupa podrške. Prije su možda gledali na govor tijela, poput toga da li se neko vrpolji u mjestu, da bi provjerili da li se učesnik osjeća anksiozno ili ima potrebu za razgovorom.
„Sada kada smo u okruženju gdje se teško sastati licem u lice, online sastanci su postali puno važniji,“ rekao je Greer.
Prema Humphreysu, za osbu na online forumima može biti jednostavnije da izbjegne obavještenja. „Ako imate period opijanja u toku sedmice i ne pojavite se na sastanku, znate da će vas ljudi pitati ‘Gdje si bio? Ili ako se pojavite a da se osjetite na alkohol. Na konferencijskom pozivu možete nestati, i ljudi možda neće primijetiti.“
Online sastanci su otkrili i druge nesavršenosti, uključujući široko rasprostranjene brige o sigurnosti i privatnosti tokom video sastanaka, kao i pojavu ‘Zoombombinga’ – prekidanja sastanka rasističkim ili mizoginističkim ispadima ili postavljenjem nepristojnih slika.
Efekti mogu biti traumatizirajući, rekla je Erica C. Barnett, novinarka i autor predstojećeg memoara „Quitter“, u kojem govori o svom vlastitom putovanju kroz oporavak od alkohola i recidiv. Njen prijatelj je bio na sastanku gdje se to desilo i bilo je uznemirujuće, rekla je. Dodala je da se njen prijatelj nije vratio ponovo na online sastanke – koji se inače doživljavaju kao „sigurna okruženja“.
„Jednako je traumatično kao kad vam neko vrišti u lice na ulici, a to se dešava mnogim ljudima,“ rekla je Barnett.
Grupe za oporavak od ovisnosti zajednički rade na pronalasku načina kako da spriječe Zoombombing, rekla je Bergman. Osoba koja zakazuje sastanak može izbaciti te osobe iz online grupe, ali organizacije istražuju i druge načine na koje mogu prevenirati opasna ponašanja da ne remete grupu.
Kako je Humphreys sažeo, život u ranom oporavku od alkohola dok traje COVID-19 „je zaista toksična kombinacija“.
Rizik od recidiva
Chuck Krumroy, facilitator sastanaka je to iskusio iz prve ruke. Od 2006. godine prisustvovao je sedmičnim SMART Recovery sastancima u Općoj bolnici Massachusetts u Bostonu, te je počeo voditi sastanke prije nekoliko godina. U njegovoj grupi, raspon godina je od 20-ih do 50-ih, te su članovi- diplomirani studenti, inžinjeri, osobe koje rade na planiranju zdravstvenog informacionog sistema. Za njih se, rekao je, ovisnost i trauma često preklapaju.
“Kada se doživi nova trauma, stara trauma se ponovo oživljava “, rekao je Krumroy. „Ova trenutna pandemija je za mnoge ljude traumatična.“
Tokom sastanaka uživo, Krumroy je stajao pored table i tražio od članova grupe da razmotre cijenu i koristi od ovisnosti. Markerom je crtao kvadrate, a vježba je često poticala na živ razgovor i bilo je snažnih trenutaka uvida, rekao je. Sada, na Zoom video sastancima, rekao je da je mnogo teže uraditi to glatko i interaktivno.
Nekoliko osoba iz njegove grupe „su imali značajan recidiv,“ rekao je Krumroy. Tokom prošlog mjeseca, dve osobe su pitale grupu o rezidencijalnim programima liječenja. Jedan redovni član grupe se naprosto prestao pojavljivati na video chatu.
Krumroy je rekao da apelira na osobe koje su napravile recidiv da se sjete da su one ove sedmice iste osobe kao što su bile i prošle sedmice. Umjesto ‘kruženja okolo’, direktno pita osobe iz svoje grupe šta se desilo što je dovelo do recidiva. Na taj način, osobe mogu dobiti perspektivu vezano za ono što se desilo i „ojačati svoju motivaciju za povratak u apstinenciju“.
Barnett, spisateljica, živi u Seattlu, gdje je COVID-19 rano identificiran i brzo se proširio, i ona već sedmicama prakticira socijalno distanciranje. Bilo je stvarno teško, rekla je. U jednom trenutku, rekla je, postala je depresivna i doživjela nervni slom.
„Kliše je da su alkoholizam i ovisnost bolest izolacije. To je za mene definitivno tačno”, rekao je Barnett. „Kad sam se najviše opijao, nisam ni sa kim razgovarao. Ljudi koji su htjeli da pomognu, da dopru do mene.. odgurnuo sam ih. “
Predlaže prakticiranje socijalnog distanciranja ali bez izoliranja. Ostanite u kontaktu s ljudima iz vašeg sistema podrške, poput sponzora, i održavajte rutinu, savjetovala je.
Nakon pet godina, rekla je, za sebe smatra da je u ranom oporavku. Svaki put kada je imala recidiv, rekla je, naučila je nešto novo o sebi – svoje okidače, šta je dovelo do recidiva, “i šta me iz toga izvuklo.”
“Ako napravite recidiv, ne morate se osuđivati i gledati na to kao na potpuni neuspjeh”, rekla je. “Trenutno, potrebno je da svi budu pažljivi prema sebi.”
Izvor: https://www.pbs.org/