„Svi sistemi su savršeno dizajnirani da postignu rezultate koje postižu.“ – Don Coyhis
Šta bi se desilo kada bismo upotrebu supstanci tretirali sveobuhvatnom, individualiziranom njegom i dugotrajnom podrškom? Ne znamo u potpunosti; nikada nismo potpuno isprobali taj pristup za opštu populaciju. Znamo da vrsta njege koju pružaju doktori i drugi stručnjaci za osobe sa poteškoćama uzrokovanim neki ličnim ili ponašajnim problemom, donosi zaista ohrabrujuće dugoročne rezultate, ali takva njega nije dostupna za nas ostale. To moramo promijeniti.
Razmišljao sam o ovome otkako sam slušao podcast The Mayor of Maple Ave, koji je napisala i producirala novinarka Sara Granim, dobitnica Pulitzerove nagrade o mladiću Shawn Sinsi iz Altoona u Pennsylvaniji, poznatom u susjedstvu u kojem je odrastao kao „Gradonačelnik Maple Avenije“. Kao tinejdžer, Shawn je bio zlostavljan od strane Jerry Sandusky, trenera Pennsylvannia univerziteta, nakon čega je razvio ovisnost uzrokovanu traumom. Sistem servisa za poremećaj upotrebe supstanci ga je više puta iznevjerio, te je 4. septembra 2018. umro od predoziranja u 26. godini. Osjećao sam se poraženim na kraju podcasta, znajući da je toliko ljudi neumorno radilo decenijama kako bi pokušali da poprave niz zapanjujućih neuspjeha koji su se brutalno isticali.
U ovom podcastu je istaknuto previše očiglednih nedostataka u načinu pružanja tretmana za probleme upotrebe supstanci, da bi se oni mogli razgraničiti. Otkriva se sistem usluga koji je nedovoljno finansiran. Sistem u kojem ljudi dobijaju kratkotrajnu njegu nižeg intenziteta nego što je potrebno, koju pružaju dvije vrste ljudi: dobronamjerni ljudi i oni koji žele profitirati od visoko ranjivih osoba, što predstavlja jedan sistem razvijen u svijetu koji ih uglavnom definiše kao nedostojne pomoći. Dok sam slušao epizode, razmišljao sam o svim ljudima koje poznajem a koji su posvetili svoje živote poboljšanju njege upravo u ovim sistemima. Iskreno govoreći, osjećao sam se vrlo demoralisano na kraju podcasta jer uprkos svim njihovim naporima, ovo je ono što naš sistem njege prečesto daje. Gledao sam previše ljudi kako umiru na sličan način. Ovo je najznačajniji motivator za nastavak.
Jedno područje u kojem su naši sistemi zakazali kada je riječ o Shawnu, jeste nepružanje integrisane njege za poremećaje upotrebe supstanci i mentalno zdravlje, uključujući usluge za tretiranje traume. Moje vlastito iskustvo proizašlo je iz vremena kada sam 14 godina vodio centar za dugotrajno liječenje sa dugoročnom licencom. Postojao je napor države da se poboljša javna njega za poremećaje upotrebe supstanci integracijom usluga za mentalno zdravlje, što smo i prihvatili. Obučili smo svoje osoblje, zaposlili savjetnike za mentlano zdravlje, povećali naše medicinske i psihijatrijske usluge, proširili grupe i općenito poboljšali njegu za naše klijente koji imaju poteškoće koje se javljaju u komorbitetu sa drugim stanjima. Iako je to na neki način funkcionisalo, uprkos obećanjima nikada nismo dobili niti jedan dodatni peni za uključivanje ovakve njege u usluge. Finansiranje njege je u najboljem slučaju anemično. Ljudi dnevno prolaze kroz sistem njege, koji nje isparčan, što se opravdava brdima papirologije.
Na kraju, sve usluge koje smo dodali su smanjene, jer nismo dobili niti jednog novčića kako bismo ih ponudili klijentima. S obzirom da se ta se pozadina ne otkriva, javnost onda to vidi kao neuspjeh u tretiranju i okrivljuje pružaoce usluga kao nesposobne ili nebrižne, a zapravo je potrebno to posmatrati kao neuspjeh infrastrukture finansiranja. Stigma potvrđuje sve predrasude o ljudima kojima se ne može pomoći i koji ne zaslužuju njegu koju pružaju nekompetentni pružatelji usluga. Ovako se obično priča.
Podcast također govori o neuspjesima podrške osoba sa iskustvom. Kao i većina usluga koje se pružaju ljudima, bolje funkcionišu ako ulažemo u superviziju. Nikada ne bismo ni sanjali da ćemo na takav način slati radnike drugih profesija na posao. Ako učenik/ca završi školu za medicinske sestre, ne smještamo ga/je na odjel za intenzivnu njegu prvog dana ili uopće bez pomnog nadzora, no to je upravo ono što radimo u oblasti poremećaja zloupotrebe supstanci, često zbog toga što tom području jednostavno nedostaju resursi za bilo koji drugačiji način. U jednoj od epizoda, podcast govori o svijetu „divljeg zapada“ kuća za oporavak. Predlaže se poboljšanje regulative za obnovu kuća za oporavak, što zvuči dobro sve dok se ne uzme u obzir da su troškovi takvog postupka natovareni na pleća siromašnih stanovnika koji borave na takvim mjestima. Visoki troškovi ih tjeraju na ulicu ili, ako imaju sreće, u jeftina prenoćišta. Poziva se na integraciju tretmana poremećaja upotrebe supstanci sa zdravstvenom zaštitom uprkos našem nedavnom istraživanju, MOGUĆNOSTI ZA PROMJENU – Analiza upotrebe droga i stigme oporavka u američkom zdravstvenom sistemu, koja pokazuje visoku stopu stigme prema ljudima poput mene. Ne osjećamo se dobrodošli u zdravstveni sistem u kojem doživljavamo užasan tretman i široko rasprostranjenu diskriminaciju.
Možda zvučim kritično prema podcastu, ali nisam. To je vrhunsko novinarstvo. Identifikovani problemi u njemu su očigledni i vrlo stvarni. Ipak, ovisnost je možda naše najsloženije stanje i mi je stalno želimo uokviriti jednostavnim riječima kao što želimo uokviriti i njeno rješavanje. Pretpostavljam da će za one koji ga odslušaju to biti neka vrsta Rorschachovog testa za ono što neko vidi kao pokvareno u našem sistemu usluga. Ali kao osoba koja provodi puno vremena razmišljajući kako popraviti stvari, znam da se iza svakog rješenja koje zvuči jednostavno, krije deset problema.
Ne postoji jedan pravi tretman ili čak jedna intervencija koju možemo primijeniti kako bismo sve popravili. Najlakši način koji sam pronašao da to istaknem je da uzmemo u obzir karcinom. Kada se dijagnostikuje karcinom, znamo da ono što smatramo uspjehom je petogodišnja remisija i imamo dugoročnu, raznoliku intervencijsku strategiju potpuno individualizovanu za ono što djeluje od slučaja do slučaja na temelju najboljih naučnih podataka koje imamo. Karcinom je široka kategorija patologije koja se proteže od spore ćelijske diobe na početku benigne do agresivne, progresivne, po život opasne ćelijske mutacije. Primjenjujemo čitav niz tretmana i podrške kada otkrijemo karcinom. Fokusiramo se na dugoročno rješavanje s obzirom na vrstu karcinoma koju osoba ima, u kojem stadiju se nalazi, gdje se nalazi i koliko se proširi, složena razmatranja utemeljena na nauci.
Znamo da je, poput karcinoma, rana intervencija poremećaja upotrebe supstanci kjučna, što je duže poremećaj nedovoljno tretiran ili nije tretiran nikako, teže ga je riješiti. U isto vrijeme kada se ova tragedija odvijala, radio sam na organizovanju saslušanja u Generalnoj skupštini o tome kako smo izgubili većinu naše infrastrukture za pružanje usluga mladim ljudima ovdje u Pennsylvaniji. Usluge se najčešće ne pojavljuju dok ova djeca ne postanu punoljetna i nakon što dođu u sistem krivičnog pravosuđa, što je propast. Bilo je potrebno nekoliko godina za uspostavu rasprave i od tada se nismo daleko pomaknuli kada je riječ o njezi mladih ljudi, uočavajući trendove koji zabrinjavaju u pogledu mladih i zloupotrebe droga nakon pandemije.
Govorio sam o tome kako niska društvena očekivanja da ljudi postanu bolje utječe na uspostavljanje sistema njege koji pruža daleko manje od onoga što je ljudima potrebno za tretiranje. Znamo da je bilo šta manje od 90 dana njege za osobu sa poremećajem upotrebe supstanci neefikasno, a ipak smo izgradili čitav sistem njege koji pruža samo dio toga onima kojima je potrebno u pogledu tretiranja i gotovo ništa izvan toga za podršku u zajednici. Naš sistem tretmana je dizajniran da obezbjedi manje od minimalne učinkovite doze njege za gotovo sve Amerikance! Analogno potrebno je 10 dana uzimanja antibiotika da bi se otklonila infekcija i samo dva dana uzimanja antibiotika, kao vid tretmana, a zatim okrivljivanje pacijenta što nije izliječen kada se infekcija vrati.
Možda je jedini smjer, koji ima smisla, ispitati stabilnost dugoročnog oporavka, kada se on može postići i raditi unazad od te tačke kako bi se proces bolje razumio i kako bi se što većem broju ljudi obezbijedili potrebni resursi da se oporavak dostigne. To se naziva paradigma petogodišnjeg oporavka i temelji se na statistici da 85% ljudi koji ostanu u oporavku pet godina ostaju u oporavku do kraja života. Kako bismo to uradili, morali bismo ponovno preurediti naše sisteme.
Možemo li zamisliti sistem u kojem ljudi mogu pristupiti rezidencijalnoj njezi bez odlaganja ili zamršenih procesa odobravanja, ostati tamo onoliko vremena koliko im je potrebno, a zatim se vratiti u zajednicu kako bi učestvovali u tretmanu i obrazovanju prilagođenom uzrastu? Ako ne, trebali bismo se zapitati zašto nam takva vizija izmiče. Predoziranje drogom košta jednu naciju trilion dolara godišnje, a posljedice upotrebe alkohola i droga nadmašuju te troškove zavisno o tome kako ih mjerimo. Na to gledamo kao na „one ljude“ koji su sami sebi to uradili. Jedna od stvari koje Shawnova priča tako jasno prikazuje jeste da nije tako jednostavno. „Oni ljudi“ smo mi.
Niko nema rješenje, a postoji ogromna inercija da se stvari održe onakvima kakve jesu. Cijeli naš sistem je izgrađen da isporučuje upravo ono što trenutno dobivamo. Možda je to prevelik zahtjev za reformom čitavog našeg sistema. Šta bi se desilo kada bismo pokrenuli demonstracijski projekat u prosječnoj zajednici negdje u SAD i u toj zajednici pružili sve što je ljudima potrebno da dugoročno budu bolje? Pretpostavljamo da bismo naučili da bi to uštedjelo novac i živote. Do tada, čini se da životi onih koji pate su važni samo porodicama koje doživljavaju ove tragične gubitke. Vrijeme je da to promijenimo, čak i kad bismo pokušali u maloj mjeri, možda bi se pokazalo da bi to bilo vrijedno uraditi u svim zajednicama širom SAD.
Najvažnije viđenje Gradonačelnika Maple Avenije koje treba shvatiti i podržati jeste da se slične priče odvijaju svuda oko nas i da moramo djelovati kako bismo osigurali da kraj ovih priča uključuje oporavak i vrstu života kakvu poznajemo, te da to može biti moguć ishod za ljude poput mene, kada nam se pruži odgovarajuća njega u pravom trajanju sa neophodnim fokusom na dugoročnu podršku.
Toliko dugujemo svakom Shawnu koji traži pomoć od naših sistema njege.
Izvor: Moving Beyond a System of Care Designed to Fail Us