Razumijevanje modela traume kod upotrebe supstanci.
Ključne stavke:
- Dva puta od traume do upotrebe supstanci su: psihološka disocijacija (npr. obamrlost, emocionalna otuđenst) i samo-liječenje.
- Istraživanja pokazuju da postoji veza između određenih vrsta zanemarivanja u djetinjstvu i upotrebe određenih droga.
- Učinkovit tretman za korisnike supstanci sa istorijom zlostavljanja, uči pacijente boljem procesuiranju traume, regulaciji emocija i metakognitivnim vještinama.
Nedavna studija Schimmenti i saradnika, objavljena u „Addictive Behaviors“ (ovisnička ponašanja), istražuje povezanost između zlostavljanja u djetinjstvu i poremećaja upotrebe supstanci, sugerišuću da zanemarivanje ili zlostavljanje u djetinjstvu može imati „centralnu ulogu u predviđanju upotrebe kod većine supstanci”. Nadalje, čini se da disocijacija stvara vezu u odnosu između konzumiranja droga i zlostavljanja u djetinjstvu.
Zlostavljanje u djetinjstvu i disocijacija
Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne bolesti – DSM 5 klasifikaciji disocijacija se odnosi na „odvajanje klastera mentalnih sadržaja od svjesnog stanja“.
Svakodnevni primjer je sanjarenje. Ili iskustvo tolike zadubljenosti u svoj svijet da čovjek izgubi svijest o okruženju.
Iako disocijacija nije inherentno patološka (kao što gornji primjeri ilustruju), teška i hronična disocijacija je uobičajena kod određenih psihijatrijskih poremećaja.
Na primjer, kod paničnog poremećaja, disocijacija može uključivati neugodne osjećaje nestvarnosti i odvojenosti od sebe, koji se nazivaju derealizacija i depersonalizacija.
Depersonalizacija i derealizacija su takođe česte kod pacijenata sa problemima upotrebe droga, određenim neurološkim stanjima (npr. migrena) i nekim bolestima mentalnog zdravlja – granični poremećaj ličnosti, složeni posttraumatski stresni poremećaj, disocijativni podtipovi posttraumatskog stresnog poremećaja itd.
Jedna grupa ljudi sklona patološkoj disocijaciji su oni sa istorijom zanemarivanja i zlostavljanja u djetinjstvu.
Zlostavljanje u djetinjstvu i samo-liječenje
Model traume kod upotrebe supstanci sugeriše da ljudi s traumom u anamnezi imaju tendenciju da se samo-liječe, što znači da koriste psihoaktivne supstance kako bi se samoumirili i spriječili svijest o uznemirujućim emocijama.
Poput droga, disocijacija, također, može smanjiti svijest o emocijama povezanim s traumom, a samim tim i stres.
Međutim, disocijacija i samo-liječenje takođe mogu inhibirati integraciju štetnih emocionalnih i tjelesnih iskustava (npr. neugodni osjećaji, bolne senzacije, neodoljiva sjećanja na traumu), a rezultat su jači simptomi traume.
Ukratko, postoje direktni i indirektni putevi od traume iz djetinjstva do zloupotrebe supstanci:
- Direktan put: Trauma iz djetinjstva dovodi do samo-liječenja s ciljem smirivanja bolnih emocija povezanih s traumom.
- Indirektni put: Trauma iz djetinjstva dovodi do upotrebe droga putem psihološke disocijacije, kao načina da se uznemirujuće emocije i senzacije drže izvan svijesti.
Ovi putevi su istraživani u studiji Schimmenti i ostalih, kao što je opisano u nastavku.
Istraživanje veze između zlostavljanja u djetinjstvu, disocijacije i upotrebe droga
Uzorak: 1.040 odraslih Italijana koji žive u zajednici; 67% žena; prosječna starost od 30 godina (raspon starosti od 18 do 78 godina); 22% udato.
Mjere:
- Upitnik o traumi u djetinjstvu—kratka forma. 28 stavki; uključuje skale za procjenu emocionalnog zanemarivanja, fizičkog zanemarivanja, fizičkog zlostavljanja, emocionalnog zlostavljanja i seksualnog zlostavljanja. Primjer: „Neko je pokušao da me dodirne na seksualni način, ili me pokušao natjerati da ga dodirnem.”
- Skala disocijativnih iskustava (eng. Scale-Taxon). Osam stavki. Primjer: „Neki ljudi imaju osjećaj da im tijelo ne pripada.”
- Nivo 2—Upotreba supstanci—odrasli. 10 stavki; mjeri upotrebu legalnih i ilegalnih droga bez recepta (npr. lijekova protiv bolova, marihuane, ekstazija, heroina) ili upotrebu droga u većim količinama ili u dužem vremenskom periodu od propisanog.
Posljedice emocionalnog, fizičkog i seksualnog zlostavljanja
Analiza podataka pokazala je da su osobe koje su preživjele traumu i koje su doživjele veće zlostavljanje u djetinjstvu sklonije disocijaciji i upotrebi droga.
Oni „koji su bili maltretirani u djetinjstvu imali su tendenciju da koriste različite vrste supstanci”, a „disocijacija je djelovala kao djelimična veza između zlostavljanja i upotrebe supstanci”, prema istraživačima.
Nadalje, interakcija između disocijacije i fizičkog/emocionalnog zlostavljanja u djetinjstvu „je predvidjela upotrebu supstanci s umirujućim djelovanjem na nervni sistem, kao što su sedativi i heroin“.
Interakcija između disocijacije i seksualnog zlostavljanja predvidjela je „upotrebu supstanci s pretežno perturbativnim (npr. LSD) i ekscitatornim (npr. metamfetamin), ali i potencijalno umirujućim (npr. neke vrste inhalanata) efektima.”
Ovo sugeriše da se u poređenju s onima s istorijom fizičkog i emocionalnog zlostavljanja, preživjele žrtve seksualnog zlostavljanja nose sa tim oslanjajući se na promjene u svijesti i percepciji koje nadilaze samo sedaciju.
Kakav je tretman za traume iz djetinjstva?
Što se tiče tretmana za osobe koje su doživjele traumu u djetinjstvu, primarni cilj je pomoći ovim osobama da efikasnije procesuiraju traumu i bolje integrišu različita mentalna stanja. Ovo može zahtijevati fokusiranje na sljedeće vještine:
- Mentalizirajuće sposobnosti. Razviti bolje razumijevanje sopstvenih i mentalnih stanja drugih ljudi (npr. uvjerenja, emocije, želje) koja motivišu ponašanje.
- Metakognitivne vještine. Postati svjesniji i imati veću kontrolu nad svojim procesima razmišljanja – pažnjom, pamćenjem, kognitivnom fleksibilnošću itd.
- Strategije regulacije emocija. Naučiti kako uticati na iskustvo i izražavanje emocija koristeći moćne tehnike kao što su samo-saosjećanje, preispitivanje i rješavanje problema.
Učinkovite strategije regulacije emocija posebno su bile korisne u liječenju emocionalnih poremećaja, uključujući anksioznost i poremećaje raspoloženja, opsesivno-kompulzivni poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj i disocijativne poremećaje.
Zaključci
Prethodna istraživanja pokazuju da je istorija zlostavljanja u djetinjstvu povezana sa zloupotrebom supstanci (npr. alkohola, kanabisa, heroina) i drugim kompulsivnim ili zavisničkim ponašanjima.
Istraga o kojoj se ovdje raspravlja empirijski je testirala model traume upotrebe droga, pronalazeći podršku za gledište da upotreba supstanci može proizaći iz „psihološke ranjivosti zasnovane na poteškoćama u procesuiranju i integraciji iskustava zanemarivanja i zlostavljanja iz djetinjstva“.
Iako trauma nije jedini uzrok zloupotrebe supstanci, model traume nam može pomoći da shvatimo zašto osobe koje su preživjele zlostavljanje u djetinjstvu, koje se bore da se umire i shvate svoja mučna iskustva imaju tendenciju da se samo-liječe i koriste droge.
U kontekstu tretmana za žrtve zlostavljanja i zanemarivanja, važno je rano pristupiti traumi i pomoći žrtvama traume da nauče bolje tehnike regulacije emocija i strategije samo-regulacije. Na taj način se olakšava suočavanje s uznemirujućim emocijama povezanim s traumom, smanjujući vjerovatnoću disocijacije ili samo-liječenja.
Izvor: