Ako vam ovaj naslov nije odbojan, mislim da možda nešto nije u redu s vama. To je poenta ove objave. U naslovu stoji odgovor medicinskog stručnjaka bivšem sekretaru Odjela za programe za droge i alkohol države Pennsylvanije Gary Tennisu, kada je pitao dotičnu osobu šta treba učiniti s ljudima poput mene. Znam da mu je to rečeno jer je tu priču ispričao nekoliko puta kada je na javnim događajima govorio o stigmi. Zahvalan sam mu što je priznao koliko su ovi stavovi užasni. Priznavanje istine je prvi korak ka promjeni.
Kao osobu koja bi bila tako eliminisana, zapravo me boli srce kada čujem da taj medicinski stručnjak tako misli o nama. Razmišljao sam o ovome u posljednje vrijeme zbog daljih najstojanja ovdje u Pennsylvaniji da se još više smanje prava na privatnost osoba sa poremećajem uzrokovanim upotrebom droge uz argument da bi se na taj način unaprijedila njega. Davanje većeg pristupa informacijama ljudima koji nas preziru neće nam pomoći. Možda bismo trebali učiniti nešto po pitanju užasnih stavova unutar našeg sistema zdravstvene zaštite prije nego što izložimo osobe poput mene većoj diskriminaciji.
Ako mislite da je moj primjer izoliran slučaj, razmotrite ovaj članak NYT-a “Ubrizgavanje droga može uništiti srce. Koliko drugih šansi korisnik droga treba da dobije? „ objavljenog 29. aprila 2018. Dio koji me je dugo proganjao je onaj u kojem ljekar opisuje “njegu” mladog čovjeka u Tennesseeju:
Prije nešto više od godinu dana zamijenio je srčani zalistak 25-godišnjaku koji je ubrizgavao drogu, samo da bi se on vratio nekoliko mjeseci kasnije. Sada su dva zaliska, uključujući i novi, bila veoma inficirana, a njegov urin je bio pozitivan na ilegalne supstance. Doktor Pollard je odbio da operiše drugi put, a pacijent je preminuo u hospiciju. “To je bila jedna od najtežih stvari koje sam ikada morao da uradim”, rekao je.
Mladić je ostavljen da umre jer nije odmah reagovao na liječenje. Odbili su da ga liječe i pustili da umre. To je ono što vidim kada ovo čitam. To puno govori o besramnosti diskriminacije kojoj smo izloženi. Čak se ni ne trude da to sakriju.
Želim prvi da istaknem da neki zaista sjajni ljudi u našim sistemima zdravstvene zaštite rade veoma naporno da to promijene. Imam prijatelje koji će ovo pročitati, i znam da svakodnevno rade unutar sistema zdravstvene zaštite kako bi promijenili percepciju i pokazali da se stvarno oporavljamo i da smo zapravo ljudska bića. Ako ste neko ko je angažovan na taj način, pozdravljam vas. Vi ste dio rješenja. Nažalost, vidim malo dokaza da se dominirajući negativan stav o nama promijenio barem onoliko koliko bi minimalno trebao.
Koliko dominiraju ove negativne predrasude o nama? O tome govori i članak USA today o političaru iz Ohioa koji je pokušao donijeti zakon da ograniči spašavanje života kod predoziranja i da jednostavno pusti ljude da umru na ulici dok medicinski tehničari hitne pomoći stoje po strani s Narcanom u ruci. Ako ljudi ovo govore naglas, šta mislite šta govore kada misle da niko ne sluša ili kako se ponašaju kada misle da niko ne gleda?
Još uvijek mislite da su ovakve predrasude prema nama rijetkost? Ljekar u Oregonu napisao je članak o tome da njegovi pacijenti izbjegavaju bolnice jer su korisnici droga i boje se da će zbog toga biti obilježeni kao pacijenati druge klase, te da će im njega biti lošija i da će patiti. Piše da su u pravu. I on to uviđa. Kako napominje, “Takav tretman se opravdava sa: “Pa, sam si sebi ovo uradio.” Kao da pacijenti s plućima uništenim duvanom, komplikacijama od dijabetesa, začepljenim arterijama, slomljenom nogom zbog prebrze vožnje ili skijanja izvan staze, nisu također doprinijeli njihovim hospitalizacijama.” Ova diskriminacija se dešava širom Amerike, svakodnevno.
Moj prijatelj i kolega, dr. Sean Fogler napisao je članak za STAT News o tome kako stigma postaje oružje u našim sistemima zdravstvene zaštite. Kao ljekar koji je otvoren vezano za svoj oporavak od ovisnosti, lakše uočava takve stvari od drugih. Još jedan prijatelj koji je ljekar u oporavku od ovisnosti rekao mi je jednom prilikom da su osobe s poremećajem uzrokovanim upotrebom supstanci u njihovoj bolnici poznate kao GOMERs (Get Out of My ER, eng. “Gubite se iz moje hitne“). Poznajem medicinske stručnjake u oporavku koji nikome u svojim bolnicama neće to otkriti jer su stavovi o nama užasni. To su ljudi kojima ćemo omogućiti veći pristup našim osjetljivim istorijama ovisnosti. Neka nam Bog pomogne.
Ja sam iskusio takvu diskriminaciju u medicinskom sistemu više puta. Kada sam vodio ljude u hitnu pomoć u 2 sata ujutro bio sam tretiran kao štetočina, iako sam bio osoba koja im je u pratnji. To mi se desilo više puta nego što mogu izbrojati. Jednom sam rekao zubaru da sam u oporavku, jer mi je on dao tridesetodnevnu terapiju opijatima za zubarsko liječenje, dok su nesteroidni protuupalni lijekovi bili bolji izbor. Rekao sam mu da ne želim opijate, umjesto toga sam uzeo Advil. Nekoliko dana poslije, osjećao sam bol, otekao sam i ugovorio termin da se vidim s njim. Bio sam zabrinut da nije nastupila infekcija i otišao da ga vidim da dobijem antibiotik, u slučaju da jeste infekcija. Nježna ruka profesionalca koja me je tretirala prošle sedmice je nestala. Nabio je ruke u moja usta izazivajući više bola, rekao mi je da sam dobro i informisao me da neću dobiti više drogu od njega. Izašao sam zgrožen i posramljen. U to vrijeme bio sam 30 godina u kontinuiranom oporavku, a išetao sam osjećajući se prljavo. I dalje me duša boli.
Centar za liječenje ovisnosti Instituta za istraživanje i oporavak i medicinska škola Harvard proveli su studiju: “Percipirana diskriminacija u oporavku ovisnosti: Procjena prevalencije, prirode i korelacije pomoću nove mjere u američkom nacionalnom uzorku”. Procjenjuje se da je za 15,2% osoba u oporavku bilo teško dobiti zdravstveno osiguranje zbog toga što su u oporavku, 14,7% osoba je osjećalo da su dobili neadekvatan tretman, 48,8% osoba je prijavilo da su ljudi pretpostavljali da će imati recidiv i 38% da su od njih očekivali mnogo više nego od ostalih ljudi. Znak stigme je na nama.
Razmišljam o silnom lobiranju koje medicinske institucije i osiguravajuće kompanije rade da bi dobile detaljnjiji pristup našim podacima o upotrebi supstanci “da bi nam mogli bolje pomoći”. Oni obično lobiraju da bi bili u skladu sa Zakonom o prenosivosti i odgovornosti zdravstvenog osiguranja koji dozvoljava lakše otkrivanje nezakonite upotrebe droga policiji nego što to dozvoljavaju pravila o privatnosti poremećaja uzrokovanih upotrebom droge. Neki ljekari i medicinske sestre su dio polovine američke populacije iz gore pomenute studije, koja pretpostavlja da ću imati recidiv ili da im lažem i pružaju mi, kao i osobama sličnim meni, nekvalitetno liječenje. Molim vas da shvatite, čitajući ovu objavu, zašto mnogi od nas ne žele grimizno slovo “O” za ovisnika napisano preko prve stranice našeg medicinskog kartona. Možda treba da je pročitate nekoliko puta.
Nastavljamo olakšavati pristup vrlo osjetljivim informacijama. Svaki slučaj na kome sam radio kao kliničar sadržavao je detaljnu istoriju upotrebe droga, uključujući porodičnu istoriju upotrebe droga. Mislim da ćemo uskoro moći vidjeti ove podatke u kriminalnim dosjeima i brakorazvodnim procesima. Dok posljednje promjene za naša prava na privatnost u aktu o njezi (eng. CARES Act) sada sadrže dodatne zaštite protiv diskriminacije, amandmani također dozvoljavaju da se evidencije objave po sudskom nalogu ili pristanakom pacijenta za upotrebu u kriminalnim, građanskim i administrativnim procedurama. Do 2020. godine postojao je dobar razlog zašto ljudi nisu mogli odreći svojih prava da bi njihovi podaci bili upotrebljeni protiv njih. Sada to mogu. Neizbježno, vidjet ćemo osobe koje su prisiljene ili nedovoljno informisane o težini odricanja od ovih kritičnih zaštita.
Kako uopšte možemo poboljšati njegu ako medicinski profesionalci imaju tako negativne poglede na nas i ništa nije preduzeto kako bi snosili odgovornost?
Trebali bi porazgovarati o tome zašto nam je uredu dozvoliti da dvadesetpetogodišnjak sa poremećajem upotrebe supstanci umre u hospiciju, umjesto da mu se pruži medicinska pomoć. Da li dozvoljavamo dijabetičarima da umru, jer ne poštuju svoju dijetu? Zašto je uredu odbiti njegu i poslati dvadesetpetogodišnjaka u hospicij da umre? Takve situacije se zaista dešavaju prilično redovno, jednostavno zbog toga što nas smatraju nižim bićima. Zašto izražavaju zabrinutost za nas samo kada se radi o smanjenju naših prava na privatnost – koja služe da bi nas zaštitila od takve diskriminacije koja je predloženo rješenje umjesto promjene stavova i agresivnog diskriminacijskog kaznenog progona?
Ovi stavovi su sveprisutni. To je poznati slon u sobi s kojim niko ne želi imati posla zato što su ove institucije tako moćne, a nas gledaju kao niža bića. Dozvolite nam da očistimo zdravstvene ustanove kao korak broj jedan u smanjenju stigme. Gdje su naši anti-diskriminacijski zakoni i koliko nas štite? Trebamo imati nula tolerancije za diskriminatorski pristup prema osobama sa poremećajima uzrokovanim upotrebom droga u bolničkim pravilnicima. Trebali bi uključivati stroge administrativne sankcije za svakoga ko svjedoči tome i ne prijavi. Uvedite takva pravila u svaku zdravstvenu ustanovu u zemlji. Onda ih provedte.
Jedna od tri porodice ima iskustvo sa poremećajem uzrokovanim upotrebom supstanci. “Ti ljudi” su “naši ljudi”. Moramo kazneno goniti diskriminaciju i uključiti kompenzacijsku i kaznenu štetu u naše zakone. Moramo pozvati na odgovornost zdravstvene ustanove i medicinske stručnjake. Moramo promijeniti ponašanje. Moramo prestati prihvatati neprihvatljivo.
Izvor: